Promatrajući učenice Obrtničke škole u radu s djecom predškolskog uzrasta sjetila sam se stava Marije Montessori gdje ona govori o značenju ruke za čovjeka i za čovječanstvo,
„Ruka je fini organ vrlo komplicirane strukture koji omogućuje intelektualne manifestacije i uspostavlja posebne odnose s okolinom: moglo bi se reći da čovjek osvaja okolinu rukama.“ (M. M. Dijete, tajna djetinjstva, str. 115)
Već u svojim najranijim djelima M. Montessori potiče razvoj ruke kao direktnog preduvjeta razvoja uma i spoznaje i kao alata/sredstva kojim se svijet istražuje, gradi, mijenja. Ruka i aktivnost koju ruka obavlja koristeći alate i stvarajući nove predmete je proces koji omogućava rast unutrašnjeg čovjeka. Ruka postaje veza između psihičkog razvoja čovjeka i vanjskog svijeta.
U knjizi The Montessori method (1913. godine) posebno je naglašeno na koji način ruka posreduje između razvoja osjetila i uma, i sredine u kojoj dijete živi. Bez tih odnosa nije moguće stvarati životne, praktične vještine koje postaju osnova samooblikovanja već u predškolskoj dobi. Ruka spaja / prilagođava datu stvarnost/prirodu prirodi koja okružuje čovjeka, u kojoj čovjek živi. Ona stvara predmete i ona se opet služi predmetima da bi se razvijale kulture, civilizacije. Poboljšavanje i osiguravanje životnih uvjeta proteže se kroz sve njene radove i to je zadatak ruke. Rad rukama omogućava stvaranje radnih navika. Na trenutak se može pomisliti da Maria Montessori samo naglašava rad, korisne, svrsishodne aktivnosti, pokrete, korištenje različitih tehničkih predmeta, pomagala u svakodnevnim aktivnostima, te da zanemaruje individualnu kreativnost djeteta, otkrivanje njegove nadarenosti. Zaista kada uđemo u Montessori vrtić prije nam liči na jedan eksperimentalni prostor, nešto slično modernim školama od prvog do četvrtog razreda koje potiču samostalnost u usvajanju akademskih vještina. Vrlo malo prostora ostaje igri, posebno simboličkoj igri.
Posebno nedostaju igračke-alati i predmeti koji predstavljaju konkretne alate, strojeve, materijale u kući, u školi, veliki centar s lutkama, „frizerski salon“, trgovina, kuhinja.
Vrtić je pun ispravnih predmeta, strojeva koji moraju biti ispravni, kao što su pravi štednjak, prava perilica, pravi kompjutor, prave grablje, koža, tkanine.
Naglašavajući ove aktivnosti M. Montessori želi nas uvesti u važnost rada i tehničkog razvoja za čovjeka. Bez obzira na klasnu pripadnost rad rukama je za M. Montessori baza sretnog društva. U knjizi The Montessori Method u dijelu u poglavlju „Radni odgoj – izrada keramike i zidarstvo (str. 162-166) ona naglašava urođeni potencijal kod djeteta za stvaranjem korisnih, praktičnih predmeta. Već u vrtiću treba upoznati djecu s osnovnim pokretima, materijalom vezanim za modeliranje keramike, i tak tada dijete može iskazati svoje kreativne sposobnosti. Dijete se upoznaje/podučava detaljno konkretnom rukovanju s predmetom ili materijalom za izradu predmeta. Kroz sve svoje knjige M.M. naglašava važnost obrađivanja materijala, prirode, izrade alata u svrhu upoznavanja svijeta, ali isto tako i izrade svega onoga što pomaže čovjeku u održavanju njega samog i svijeta u kojem živi. Rad rukama postaje osnova zdravlja, jačanja čovjeka i poticanja razvoja njegove individualnosti.
Iako je M. Montessori živjela u doba kad su teoretske znanosti i umjetnost doživljavale svoj vrhunac, ona ostavlja djetetu prostor za simboličku igru, za imitaciju, za likovno izražavanje, ali daleko više naglašava važnost ranog upoznavanja djeteta s iskustvima proizvodnje, obrađivanja zemlje. Kroz praktične životne aktivnosti, poput sađenja, brige o životinjama, održavanja prostora u kojem se boravi ona vidi početak spoznaje i stvaranja radnih navika.
Maria Montessori je upravo otkrila i prilagodila odgojno-obrazovne sadržaje za djecu od treće do šeste godine koji potiču razvoj motorike (posebno ruke), konkretna iskustva svake civilizacije te postaju osnova osamostaljivanja djeteta i čovjeka u zaštiti njegove okoline i cijelog Svemira. Mišićno pamćenje (J. Brunner) potiče se upravo kroz aktivnost ruku, koordinaciju pokreta u rukovanju s materijalom. Korištenjem koordiniranih pokreta ruke razvija se spoznaja preko dodira. Rukovanje predmetima koji potiču razvoj osjetila je početak razvoja opažanja kao baze inteligencije ali istovremeno i radnih navika i konkretnog rada. U vrijeme kada su strojevi zamijenili ruke djeca u predškolskom uzrastu ne bi smjela ostati bez tih osnovnih ljudskih aktivnosti. Dijete treba podučavati što sve čovjek, a ne stroj može napraviti. Vrtić bi tako trebao imati što više sadržaja koji su ispunjeni konkretnim radom, „izradom konkretnih predmeta“ preko kojih dijete upoznaje procese nastajanja, stvaranja, i samo otkriva koje sposobnosti ono ima.
Sve ovo gore navedeno događalo se pri posjeti učenika Obrtničke škole u Splitu (galanterijski smjer) djeci u vrtiću DV Montessori dječja kuća.
Djevojke koje su došle pokazati djeci svoje umijeće rada rukama (izrada privjesaka od umjetne kože) osim što su vještim pokretima izrađivale predmete isto tako su istovremeno pazile i podučavale djecu tim radnjama. Radilo se o dvostrukom umijeću: izradi predmeta ali i o vještini pokazivanja djetetu samog procesa kako se to radi. Umijeće podučavanja jednoj radnji ili aktivnosti temelji se na sposobnosti educiranja (što može biti uređeni potencijal) ali i umijeću izvedbe aktivnosti. Pokreti koje su učenice pokazivale bili su rezultat nadarenosti ali i vježbe. M. Montessori polazi od toga da umijeće izrade predmeta leži i u svrsishodnosti (primjenjivosti) predmeta što potiče na ponavljanje, vježbu pokreta Za M. Montessori upravo korisnost predmeta ima u sebi estetiku, tj. djeci se sviđa određeni predmet jer je koristan. Tu se ne radi o običnom pragmatizmu nego o poticanju kvalitete življenja. Samo predmeti koji su korisni i ne ugrožavaju čovjeka trebaju poticati estetski sud.
I dok smo svi za trenutak sudjelovali u proizvodnji privjesaka mogli smo uočiti kako učenice vješto podučavaju djecu koordiniranim pokretima ruku u oblikovanju kože/materijala (traže pogled djeteta, uzimaju za ruku dijete, stavljaju mu kožu u ruku) istovremeno smo se divile njihovim preciznim, finim pokretima u rukovanju materijalom ali i nožicama. Umijeće ruku koje se steklo vježbom, radom, osigurava harmoniju između materijala i nožica, a potiče i bolju komunikaciju. Upravo kako je M. Montessori napisala: Cilj razvoja motorike nije samo usklađivanje suprotnosti, nego poticanje razvoja nijansi suprotnosti, različitosti što je jedino moguće praksom, vježbom.
Poželimo što više ovakvih iskustava svima nama …
Ligija Krolo, pedagoginja i defektologinja u DV Montessori dječja kuća u Splitu
